Hipokaust (starogrč. ὑπόϰαυστον, lat. hypocaustum), sistem za centralno podno grijanje prostorija u antičkim građevinama. Javlja se na tlu Arkadije i Magna Grecije već od III v. p. n. e., a razvijenu formu dobija tek u rimskom periodu. Zasniva se na protoku vrelog vazduha iz ložišta (prefurnium) u kome je sagorijevano drvo kroz kanale između nizova zidanih stubova (suspensurae) ispod podova ili kroz posebne šuplje opeke (tubuli) u zidovima, nakon čega je izlazio kroz dimnjake na krovu. Podovi su konstruisani polaganjem opeka većeg formata na hipokaustne stubove. Preko njih je nanošen malter u koji su polagane podne opeke, kamene ploče ili mozaici. Ovim sistemom bile su zagrijavane pojedine prostorije i bazeni u javnim kupatilima (thermae, balneae), ali i luksuzne rezidencije u provincijama sa hladnijom klimom. Najreprezentativniji ostaci hipokausta u Crnoj Gori prisutni su na → Duklji i → Risnu.