„Ko vince pije u slavu Božu,
Slava mu Boža vazda pomogla,
Slava i sila Boga Gospoda.”
„Pijte vino, gosti moji, nije voda to,
Nego vino Kratošija koja premeće.”
„Vino piju braća Dobroćani,
Služi vinom dobrotska đevojka.”
Vinova loza i vino u tradicionalnoj muzici, krug pjesama raznih žanrova, stilova i vokalnih dijalekata na temu vina i vinove loze. U njima se pominju bijela/vita loza, grozdan/carev/zelen vinograd i hladno/rujno/đinđirovo/ vino u zlatnoj, srebrnoj, junačkoj čaši. Simboli su rodnosti, izobilja, kontinuiteta života (loza, vinograd), krvi i zdravlja (vino). Najviše pjesama bilježeno je na primorju (od XVII vijeka), manje u kontinentalnim krajevima. Melodije ovih pjesama većinom su uskog ambitusa, jednoglasne, zasnovane na tonskim osnovama. Među najstarije se ubrajaju svadbene i slavske zdravice, kojima se napija bogovima i precima (Kuhač, 1881): „Ko vince pije u slavu Božu, / Slava mu Boža vazda pomogla, / Slava i sila Boga Gospoda”. U vidu postojanih formula, počasnice su blagosiljale okupljene. Izvodile su se vokalno i vokalno-instrumentalno, pripojene završnom dijelu epskih pjesama (uz gusle) ili samostalno (Božić, svadba, slava). Njima se slikao i prizor veselja, uz ispijanje vina sorte → kratošija (najstarije sorte u Crnoj Gori): „Pijte vino, gosti moji, nije voda to, / Nego vino Kratošija koja premeće”. Loza u svadbenim pjesmama dočaravala je vezu dvoje mladih, a gusto zasađen vinograd mitski prostor u kojem su mladenci. Pjesme s ovim motivima pratile su i igru (maglica, okolina Kolašina; jekavica/protezavica, Boka), svjedočeći u prilog sinkretičnoj povezanosti različitih elemenata obrednog porijekla: „Vino piju braća Dobroćani, / Služi vinom dobrotska đevojka”. Ljubavne i porodične pjesme bile su neodvojive od svadbenih jer su se potencirale iste želje – ljubav, brak, porod („Mara je grožđe u maramu brala”, Žabljak). Vino i vinogradi u njima, kao i u epskim pjesmama, većinom su se vezivali za gospodu, junake i pobratime ili su oslikavani prizori nekadašnjeg života („Lijepa ti je u Alage ljuba”, Stara Podgorica). Dan mladog vina Sv. Martin (11. novembra) proslavljao se i pratio uz prigodnu pjesmu („Evo našega Martina”, Stara Budva).
LITERATURA: V. Karadžić, Srpske narodne pesme: knjiga prva, u kojoj su različite ženske pesme, Beč, 1841; V. Karadžić, Srpske narodne pesme: knjiga druga, u kojoj su pesme junačke najstarije, Beč, 1845; V. Karadžić, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, Beč, 1849; F. Kuhač, Južno-slovjenske narodne popievke, Zagreb, 1881; L. Kuba, Na Černé Hore: cesty podniknuté za účelem sbíráni národních písni roku 1890 a 1891, Prag, 1892; M. Vasiljević, Narodne melodije Crne Gore, Beograd, 1965; V. Matjan, Igre i pesme Dobrote i Škaljara, Titograd, 1984; G. Ćetković, Gradske pesme iz stare Podgorice, Podgorica, 2002; Z. Marjanović, Narodna muzika Grblja, Grbalj, 2005; Z. Marjanović, Narodna muzika Boke Kotorske i Crnogorskog primorja, Beograd, 2011; D. Sedlarević, Tradicionalne igre i pjesme Kolašina, Kolašin, 2014; J. Primorac, Z. Marjanović, Pjesme dalmatinske iz Boke Ludvika Kube (1907. g.), Perast, 2015; A. Radoman, A. Čirgić [prir.], Pjesmarica Andrije Balovića [druga polovina XVIII i početak XIX veka], Cetinje, 2019; Z. Marjanović, Kora'ljica srebrom zakovana: poj od Budve i Ljute prema rukopisu Mijata Sabljara iz 1854. godine, Budva, 2020.
Z. Marijanović