
Osnovna škola „Boško Strugar”, Ulcinj

Osnovna škola „Boško Strugar”, Ulcinj, bista
Osnovna škola „Boško Strugar”, Ulcinj (Shkolla fillore „Boshko Strugar”, Ulqin), javna ustanova za obavljanje djelatnosti osnovnog obrazovanja u kojoj se nastava izvodi dvojezično. Nastavlja tradiciju Prve osnovne škole u Ulcinju. Osnovana je 1886, a na samom početku škola je bila smještena u privatnoj kući ispod Starog grada, čija je vlasnica bila Filje Pašabegu (File Pashabegu). Prvi učitelj bio je → Aleksa F. Vučković, abiturijent Jezuitskog trgovačkog zavoda u Skadru, koji je u Ulcinj došao 1885. godine. Na početku je njegov glavni zadatak bio da brine o sanaciji i preuređenju školskog objekta. Svi preduslovi za početak rada škole bili su obezbijeđeni u proljeće 1886. godine. Za prvog upravitelja škole postavljen je Mitar Đurić. Škola je na početku imala 17 učenika, koji su bili stariji od 15 godina. Školske 1886/87. god. u školu je primljena prva učenica, koja se zvala Joke Đukanova Gazivoda, a početkom januara 1887. upisana je i kćerka kapetana Đoka Stojovića. Školske 1887/88. god. u školi su bila dva razreda i tri odjeljenja, sa ukupno 67 učenika. Učitelj Vučković izvodio je nastavu u prvom i drugom razredu, dok je djeci muslimanske vjeroispovijesti i jednom odjeljenju prvog razreda predavao → Dušan Brkanović. Školske 1888/89. god. školu je pohađalo 50 učenika, koji su bili raspoređeni u tri razreda. Iako je nastava počela na vrijeme, zbog epidemije tifusa „tifoidne groznice” i šarlaha, više puta je prekidana. Od 1901. do 1910. u Ulcinju je radila prva učiteljica Katarina Đurašković, rođena u Tuzima, prva Malisorka koja je završila → Djevojački institut na Cetinju. Od 1916. nastava se odvija na srpskom i albanskom jeziku. Odjeljenje na albanskom jeziku otvorio je Jak Salči (Jak Salçi), franjevac iz Ulcinja. Godine 1917. u odjeljenjima na albanskom jeziku bila su 183 učenika, a u odjeljenjima na srpskom jeziku 153 učenika. Tokom Prvog svjetskog rata – od 1915. do 1918, nastavu su izvodile časne sestre iz Hrvatske (Eleonora i Jelena), kao i jedan austrijski oficir – oni su za učenike škole održavali i kuhinju Crvenog krsta. U vrijeme italijanske okupacije, u periodu od 1941. do 1943, škola je dobila naziv OŠ „Skenderbeg” (SHF „Skënderbeu”), a nastava se odvijala dvojezično. Godine 1951. prerasla je u osmogodišnju, a do 1958. radila je u privatnim kućama u jako otežanim uslovima. Nova školska zgrada završena je 1958, bila je dobro opremljena i odgovarala je svim pedagoškim standardima. Prva osnovna škola od 1961. nosi ime narodnog heroja Boška Strugara. Zbog razvoja grada i povećanja broja stanovnika u Ulcinju, i ovaj novoizgrađeni školski objekat postao je mali da bi primio sve zainteresovane učenike, pa se 1968. škola podijeljila u dvije osnovne škole: postojeću OŠ ,,Boško Strugar” i Drugu osnovnu školu (→ Osnovna škola „Maršal Tito”, Ulcinj). OŠ ,,Boško Strugar” imala je tri područna odjeljenja. Školske 2010/11. god. počela je realizacija obrazovno-vaspitnih programa devetogodišnje škole u svim razredima. Škola je dobitnica brojnih priznanja, povelja, plaketa i zahvalnica, a među njima je i → Nagrada „Oktoih” (1976). Školske 2023/24. god. imala je 388 učenika.
Područno odjeljenje Salč počelo je sa radom šk. 1898/99. godine. Nakon zemljotresa 1968, preseljeno je u montažni objekat u Ulcinjske Krute, a nakon zemljotresa 1979. u istoimeno naselje pored magistralnog puta Ulcinj–Bar. Školske 2023/24. god. ovo područno odjeljenje imalo je 14 učenika. Područno odjeljenje Bratica prestalo je sa radom šk. 2003/04. godine. Područno odjeljenje Kolomza radilo je do šk. 2022/23. godine.
Literatura i izvori: Đ. Dabović, Putevi Uspona JU OŠ „Maršal Tito” Ulcinj (1968–2017), Ulcinj, 2017; Ljetopis JU OŠ „Boško Strugar”, Ulcinj; MPNI, dokumentacija.
Đ. Dabović