Ivanović, Peruta (Lalevići, Danilovgrad, 1928 − Kotor, 1989), učitelj, defektolog. Osnovnu školu pohađao je u Gluhom Dolu (Bar). Nižu gimnaziju završio je u Danilovgradu (→ Gimnazija „Petar I Petrović Njegoš”, Danilovgrad), a Učiteljsku školu u Herceg Novom. Sa radom je počeo 1947. u selu Srečani (Pljevlja) kao učitelj, a potom je bio i upravitelj škole. Pola godine kasnije na predlog Ministarstva prosvjete (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija) upućen je u Zemun – u Školu za slijepe i gluvonijeme, gdje je radio kao vaspitač i nastavnik. Stipendiju UN za usavršavanje u oblasti defektologije dobio je 1948, nakon čega se preselio u Švajcarsku, a potom u Čehoslovačku. Formalno obrazovanje nastavio je na Višoj školi za obrazovanje defektologa u Beogradu (1952). Boravio je šest mjeseci u Italiji na specijalizaciji u oblasti rehabilitacije djece ometene u psihofizičkom razvoju. Diplomirao je na Visokoj školi u Zagrebu (1968). Postdiplomske studije iz oblasti defektologije završio je na Karlovom univerzitetu u Pragu. Doktorirao je 1972. i postao prvi Jugosloven sa doktorskom titulom iz defektologije. Kao vanredni profesor na Defektološkom fakultetu u Beogradu predavao je Metodiku rada sa gluvom i nagluvom djecom predškolskog uzrasta. Od 1952. rukovodio je Zavodom za školovanje i rehabilitaciju lica sa poremećajima sluha i govoru u Kotoru (→ Resursni centar za sluh i govor „Dr Peruta Ivanović”, Kotor), a danas ta ustanova nosi njegovo ime. Objavio je osam knjiga i desetak stručnih članaka. Dobitnik je → Nagrade „Oktoih” (1987), Trinaestojulske nagrade i Ordena rada.