Fisković, Cvito, hrv. istoričar umjetnosti i konzervator (Orebić na Pelješcu, 24. XII 1908 – Split, 13. VII 1996). Gimnaziju je završio u Dubrovniku (1928). Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju (1933), a doktorirao na FF u Zagrebu (1938). Radio je kao kustos u Arheološkom muzeju u Splitu (1936–1942); direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu (1945–1977); upravnik Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1950–1970). Pokrenuo je časopise: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1946) i Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (1952). Intenzivno je proučavao istoriju umjetnosti Dalmacije od antike do savremenog doba, o čemu je publikovao mnoge radove. Radio je na zaštiti i valorizaciji spomeničke baštine, najviše u Splitu, ostrvima Korčuli i Mljetu, te u Dubrovniku. Posebno je značajna njegova restauracija djelova Dioklecijanove palate. Na bazi novih arhivskih dokumenata i stilsko-komparativnih analiza, redefinisao je neke ustaljene postavke, otkrio mnoge umjetnike i atribuirao znatan broj umjetničkih djela. Objavio je deset knjiga i više od 600 studija, rasprava i članaka. Značajnija djela: Korčulanska katedrala; Opis trogirske katedrale iz XVIII stoljeća; Partizanski spomenici; O umjetničkim spomenicima grada Kotora; Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru; Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku; Dubrovački zlatari od XIII do XVII stoljeća; O seoskoj dalmatinskoj arhitekturi; Juraj Dalmatinac; Arhitekta Josip Slade itd. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a (1977); Nagrade za životno djelo SRH (1970); Nagrade „Božidar Adžija” za naučni rad (1961, 1968); Povelje UNESCO-a za dugogodišnju saradnju (1976). Od 1948. je dopisni, a od 1958. redovni član JAZU; dopisni član SANU (1965–1991); član ANUBiH od 1984, kao i počasni član Međunarodnog komiteta za povijest umjetnosti (CIHA) od 1987.