Butorac, Pavao, hrv. istoričar, istoričar umjetnosti i kulture, biskup i teološki pisac (Perast, 26. III 1888 – Dubrovnik, 22. XI 1966). Osnovnu školu završio je u Perastu, gimnaziju u Kotoru (1905), teologiju u Zadru (1910). Upravljao je župom u Dobroti, a potom bio kateheta u Kotoru, Zadru i Splitu. Od 1918. do 1920. bio je rektor Sjemeništa u Kotoru. Posvećen je za kotorskog biskupa 1938. Godine 1940. postaje apostolski administrator Dubrovačke biskupije, a 1950. imenovan je za njenog biskupa ordinarija. Učestvovao je u radu II vatikanskog sabora (1963–1965). Zbog zasluga na naučnom polju, rimokatolički Bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijelio mu je doktorat honoris causa teologije (1964). Ogledao se u više naučnih disciplina: filozofija, kulturologija, teologija, hagiografija itd. Proučavao je istoriju i istoriju kulture i umjetnosti Boke Kotorske i južnog Jadrana. Važnija djela: Kritička studija o prenosu slika Gospe od Škrpjela kod Perasta (1918); Politički i gospodarstveni liberalizam i kršćanstvo (1920); Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića (1927); Gospa od Škrpjela (1928); Opatija Sv. Jurja kod Perasta (1928); Djela Tripa Kokolje: u svetištu Gospe od Škrpjela (1934); Boka Kotorska prema narodnome pokretu u revolucionarnoj godini 1848. (1938); Boka Kotorska nakon pada Mletačke republike do Bečkoga kongresa – 1791–1815. (1938); Kulturna povijest grada Perasta (1999); Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću – politički pregled (2000) i dr.