Šćepanović, Miodrag, vajar (Kolašin, 21. X 1953). Diplomirao je na FLU u Beogradu, vajarski odsjek, u klasi prof. Miše Popovića (1983). Nakon studija, vraća se u Kolašin – mjesto „svetih i njegovanih uspomena”. Na početku stvaralačke avanture radi u drvetu da bi, potom, kamen postao njegov primarni medijum. U plamenu strasti, prožet nekim predosjećanjem ili priviđenjem, on hodi pobrežjem rijeke Svinjače, podno Kolašina, da začuje „tihi govor glasa prirode”, možda pjev sirena, ili da otkrije suze Niobine sred raznobojnih vulkanskih oblutaka. Nekom duhovnom ekstazom i fanatizmom svoje unutrašnje istine pronalazi kamene oblutke, koji veličinom, oblikom i bojom invociraju njegove emocije i ideje, i kojima, lirsko-senzitivnom obradom, udahnjuje novi život. Njegova kamena simfonija, koja spaja ljudsko i božansko, vrijeme i vječnost, istinsku ljubav i plemenitost duha, tradicionalno i savremeno, raspisana je skulpturama kamernih dimenzija, osobne finoće, majestetične uglačanosti i helenske elegancije. Zanatskom superiornošću u obradi kamena, ovaj „nježni gospodar materijala” gradi opus, u cjelosti posvećen klasičnom idealu ljepote. Esenciju tematsko-motivskog prosedea ovog djela, osobene eteričnosti i sklada, čine ženski portreti, figure, torza i animalije svakovrsne. Na plaštanici njegove umjetnosti ipak dominira kameni vez ženskog lika. Njegove senzualno oblikovane gracije imaju pečat sakralnosti, faraonskog mira i plemenite ozbiljnosti, ljupkosti i gracioznosti. Na njihovim licima nema tragova grijeha ili starosti, njihova ljepota predstavljena je kao odraz božanske ljepote. Kao vajar izuzetnog senzibiliteta i imaginativnosti, gradi djelo oslobođeno ilustrativnosti i naturalističke faktografije, sa zatomljenim reminiscencijama na ekspresivno-egzotičnu sumersko-akadsku skulpturu, na etrursku svedenost i egipatsku smirenost, te na renesansnu idealizaciju. On je majstor lirskog oblika, senzibilne melodioznosti pokreta i mirnoće, elegantno dočaranih u jedinstvenoj harmoniji. Suptilne opservacije i psihološke studije svojih intimnih skulptura, ženskih figurina, ne postiže magičnom arabeskom lica, već pokretima, bojom i aurom svjetlosti i sjenke. Kompaktnost volumena i morfologija „neoklasične ili neorenesansne provenijencije” postamenti su ove minuciozne i inventivne izražajnosti. Potencirani atributi odnose se i na ciklus animalnih figura, nadasve mačaka i golubica, vanredne opuštenosti i vitalizma. Na Jesenjem salonu u Parizu (2006) ovjenčan je I Nagradom za skulpturu „Pol Belmondo”. Reputaciju originalnog vajara, čiji stil gradi umjetničku sintezu „tradicionalnog izraza i savremenog identiteta”, potvrdile su i nagrade: „Mišel Dimon” na Salonu francuskih umjetnika „Grand pale” – Pariz (2012), bronzana medalja (2014) i srebrna medalja (2019) na istom salonu, te Trinaestojulska nagrada (2017) i I Nagrada Hercegnovskog zimskog likovnog salona (2019). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2018). Član je ULUCG-a (1990) i udruženja „Jesenji salon” – Pariz (2008).