Tomislav Tomo Pavićević, Bez naziva, NMCG, Cetinje
Pavićević, Tomislav Tomo, slikar (Titograd, sada Podgorica, 16. X 1952). Završio je PA u Nikšiću, likovni smjer (1978). Radi slike, crteže, kolaže, objekte, redimejde i instalacije. U fokusu njegovih umjetničkih istraživanja je čovjek i njegova raspolućenost između Erosa i Tanatosa. Kroz figuraciju koja varira između ekspresivnog i lirskog, tragičnog i grotesknog izraza, sa robusnom grubošću i dubokom osjećajnošću, bavi se egzistencijalističkim, metafizičkim, religioznim temama, fenomenima društva, tradicije i istorije umjetnosti. U ranim djelima iz osamdesetih, koja emituju mračnu atmosferu tjeskobe, ništavila i tragizma konačnosti, motivski se detektuju kostolike forme, sablasne figure anđela, demona i misterioznih proročica. Radovi, pretežno antropocentričnih formata, tamnog, zemljanog kolorita, rađeni su sa izrazitim ekspresivnim nabojem i žestokim temperamentom. Slikarski postupak sirovog laviranja, prskanja, kapanja, distorzije, izobličavanja formi odraz je egzistencijalističkog čina razgradnje i samodestrukcije. Anticipirajući strahote pogubnih devedestih godina, u drugoj polovini osamdesetih počinje seriju radova sa temom vojnika, ratnika i bludnica, ogoljavajući svu nakaznost nerazlučive mješavine rata, nacionalističkih ideologija i razvrata. Ovom temom se i danas bavi, produbljujući je, reafirmišući i rekonceptualizujući radove kroz cikluse koje će citatno nazvati Petparačke priče (2000–2015) i Pukovniku nema ko da piše (2015–2018). Zombirani, izobličeni, perverzno razgolićeni generali i prostitutke zure u posmatrača, potirući granice između groteske i tragičnosti. Epska instalacija Omaž Lubardi (Umjetnički paviljon, Podgorica, 1998), kojom dominiraju ratnici napravljeni od ostataka nekadašnjih simbola crnogorske civilizovanosti: šuštâ, koritačâ, kosâ, sablji, omaž je slikaru koji je ovjekovječio Vučji Do, Kosovski boj i Sutjesku. Sva njegova bolna lična i opšta osjećajnost sažeta je u ovoj instalaciji monumentalnih razmjera. Ciklusi Male kućne čarolije i Doručak na travi, koje radi u kontinuitetu nakon 2000, prikazuju nage figure i ljubavne parove u erotskim pozama. Eterični parovi orgazmičke opuštenosti sa vedrom lakoćom lebde u limbu, bez želje za pripadanjem. Slikani su sa lirskom muzikalnošću, u ružičasto-nježnoplavom koloritu, a prozračnost slojeva delikatno naglašavaju aplicirane medicinske gaze. Imao je preko 30 samostalnih izložbi: Titograd/Podgorica (1982, 1984, 1987, 1988, 1989, 1990, 1992, 1993, 1994, 1997, 1998, 2002, 2006, 2007, 2008, 2009, 2011, 2017, 2018); Beograd (1987, 1992, 2006); Plužine (1987); Budva (1993); Kotor (2004); Kolašin (2006); Cetinje (2006, 2019); Herceg Novi (2007); Sarajevo, Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Piva (Plužine) (2012). Učestvovao je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Nagrade „Slikari svom gradu”, Titograd (1979); Otkupne nagrade na izložbi „Savremeni crnogorski crtež” (mladi), Titograd (1983); Nagrade „Milunovć, Stijović, Lubarda”, na Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a (1990, 1996. i 2010); Trinaestojulske nagrade (2021). Član je ULUCG-a od 1978.
Literatura i izvori: R. Ćetković, Likovni život – kritike, prikazi i članci 1970–1985, Podgorica, 1996, 224; P. Ćuković, pred. kat. Tomo Pavićević, Galerija Doma omladine, Program „Zenit M”, Podgorica, 1997; S. Racanović, pred. kat. Male epifanije tijela – Tomo Pavićević, Narodni muzej Crne Gore, „Atelje Dado”, Cetinje, 2006; N. Nikčević, pred. kat. Tomo Pavićević, Umjetnički paviljon ULUCG, Podgorica, 2008; Lj. Zeković, „Tomo Pavićević”, Individualne likovne poetike, Podgorica 2008, 78–82; L. Jelušić Đurašković, pred. kat. Slika kao Memento mori, Tomislav Tomo Pavićević, Galerija „Santa Marija”, Stari grad Budva, 2009; Lj. Karadžić, pred. kat. Petparačke priče, Tomo Pavićević, ULUCG, Podgorica, 2011; A. Miranović, Lj. Karadžić, predg. monografiji Tomo Pavićević, Cetinje, 2019.
Lj. Karadžić