Nuhanović, Hazbo, slikar, likovni pedagog (Pljevlja, 5. IX 1937 – Podgorica, 4. XI 1992). Diplomirao je na PA u Sarajevu (1962). Bavio se pedagoškim radom u Pljevljima. Studijski je boravio u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Italiji, Španiji, Grčkoj, Egiptu, Njemačkoj, Bugarskoj. Kao stipendista Fonda „Moša Pijade”, boravio je u Francuskoj. Pripada umjetnicima genius loci, koji su svoje stvaralaštvo istrajno čvrsto povezali sa rodnim krajem. Za njega su Pljevlja sa okolinom bila neiscrpan izvor inspiracije. Slikarstvo H. Nuhanovića može se sažeti u nekoliko riječi – ekspresivno, nadrealno, simbolično, vizionarsko, romantično, poetično. Na slikama je uspio da ostvari harmoničnu, neraskidivu simbiozu ljudske figure i okruženja, intimnog kutka njegove privatnosti – avlije, rijeke, planine, ulice, šume. Kombinacija realnog i imaginarnog prostora, metafizička atmosfera ispunjena irealnom svjetlošću, dobijaju sve značajnije mjesto u njegovom slikarstvu, u kojemu svijetlo-tamnim prelazima postiže diskretnu dramatičnost (Ljubišnja, 1978). Zapravo, sve je počelo od Ljubišnje, planine koja je podsticala njegovu maštu svojom tajanstvenom pojavom, bogatstvom i raskošnim koloritom, svjetlošću, sjenovitošću i neprolaznom ljepotom. Ona je u njegovoj mašti poprimila izgled uspavanog diva. Iz nje i iz dalekih maglina podsvijesti ponikli su ženski likovi – aktovi, koji plijene spokojem i mirom, a koji predstavljaju okosnicu njegovog slikarstva. Javljaju se kao sjene, siluete, bajkovite misteriozne ljepotice, na granici između snoviđenja i stvarnosti, u virtuelnim sferama nadrealnih fantazija (Ljepotica, 1987). Inspiraciju je našao u mileševskom Bijelom anđelu, Botičelijevoj Veneri, ali i Andrićevoj Jeleni – ženi koje nema. U njegovim romantičkim fantazijama avlija predstavlja svijet u malom, svijet iluzija, u kojem se spajaju snovi, sjećanja, svakodnevica (ciklusi: Iz moje avliije; Avlija pod Ljubišnjom, 1985; slika Čovjek iz avlije, 1979). Formu definiše ekspresivnim crtežom, kojim naglašava oblike i umiruje dinamiku svijetlo-tamnih kontrapunktova. Hladna i topla koloristička gama vremenom se svela na preovlađujuću boju, kojom tituliše slike: Žuta slika (1982); Anika u zelenom (1986) i dr. Samostalne izložbe: Pljevlja, Ivangrad, Skoplje, Novi Pazar, Sombor, Titograd/Podgorica, Beograd, Herceg Novi, Kairo, Aleksandrija, Virovitica (Berane), Nova Varoš, Višegrad, Sarajevo, Niš, Zagreb, Topola, Pariz, Plav, Plužine, Bar, Budva,Tivat. Kolektivno je izlagao u zemlji i inostranstvu: Danska, Egipat, Tunis, Kipar, Bugarska, SSSR, Čehoslovačka, Francuska. Nagrade i priznanja: Nagrada Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar” (1969); Otkupna nagrada X Likovnih susreta, Subotica (1971); Nagrada oslobođenja Pljevalja „20. novembar” (1972); Nagrada Kulturno-prosvjetne zajednice, Titograd (1973); Trinaestojulska nagrada (1975); Orden rada sa srebrnim vijencem (1981). Bio je član ULUCG-a od 1967. U periodu 1990–1992. bio je član Predsjedništva Crne Gore.