Peko Nikčević, Bez naziva, NMCG, Cetinje

Nikčević, Peko, vajar (Nikšić, 1. I 1959). Završio je PA u Nikšiću 1984. Iste godine upisuje ALU u Sarajevu, odsjek Vajarstvo, kod prof. Koste Angelija Radovanija. Diplomirao je 1989. u klasi prof. A. Kučukalića. Na FLU u Beogradu magistrirao je 1993. pod mentorstvom prof. V. Komada. Kao stipendista Fonda za mlade talente „Moša Pijade”, boravio je u Parizu. Bio je direktor Centra za kulturu – Nikšić i rukovodilac odjeljenja JU Muzeji i galerije Nikšića. Profesor ja na FU Univerziteta Priština u Zvečanu. Njegovo stvaralaštvo (skulpture, crteži, slike), kroz govor materije, forme, simbolike i znakovnosti, ukazuje na modernog stvaraoca koji izvorište svojih promišljanja nalazi u iskonskom, zagonetnom svijetu arhetipskih praslika i genius loci rodnog podneblja. Najbliže paralele njegovom vajarskom djelu nalaze se u Dolmitima Ulriha Rikrima, land-artu kao inicijalnom jezgru rasta i razvijanja forme, art trouveu, arte poveri i minimal-artu. Birajući netaknut kamen iz prirode, poštujući njegove fizičke i morfološke osobenosti, realizovao je djela na kojima su u duhu postmodernističke prakse likovne intervencije umjetnika svedene na minimum. Kamen/krš, materija prima, u svom najčistijem obliku, na/u kome je vrijeme utisnulo reljefne i sedimentne tragove, predstavlja nukleus koji je, istovremeno, materijal i masa na koju autor djeluje dodirom – linijom – probojem. Cjelinu u njegovom likovnom opusu, usklađenu i sinhronu sa vajarskim djelima, čine crteži na kojima su prisutni tragovi patine (oker boja gline, suptilna sjenčenja, enformelske fakture bijele boje), kao i samosvojni kaligrafski i ideografski znaci, recipijenti njegovih kognitivnih i intelektualnih promišljanja. Na ranim crtežima, apstraktne vizuelizacije, istaknuti su kontrasti svijetlo-tamnog. Asketsku čistotu i svođenje na suštinsko nadgrađuje apliciranjem izolir-trake, pomjerajući tako izražajne mogućnosti savremenog crteža. Traka predstavlja stukturalni elemanat u funkciji geometrijskih formi koje čine jezgro apstraktnih slika definisanih superponiranjem bijelih površina i crnih okvirnih polja. Angažovan odnos prema društvenoj stvarnosti iskazuje instalacijama prezentovanim na cetinjskim bijenalima: „Susret umjetnika Istoka i Zapada” (1997); „Rekonstrukcija” (2002). Samostalno je izlagao na preko 30 izložbi: Sarajevo, Mostar, Beograd, Podgorica, Priština, Nikšić, Niš, Pariz, Budva, Kotor. Kolektivno se predstavljao u zemlji i inostranstvu (Italija, Poljska). Nagrade: Nagrada „Milunović, Stijović, Lubarda”, ULUCG (1997, 2001); Specijalna nagrada na Međunarodnom bijenalu minijature, Gornji Milanovac (1998); II nagrada za idejno rješenje grba Nikšića (1999). Član je ULUBiH-a od 1990. i ULUCG-a od 1994.

Literatura: O. Radulović, „Peko Nikčević”, Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti, Podgorica, 2004, 118–120; Lj. Zeković, „Peko Nikčević”, Individualne likovne poetike, Podgorica, 2008, 246–249; S. Slovinić, „Peko Nikčević”, Ars Libris (1999–2012), Podgorica, 2013, 209–211.

Lj. Zeković