Miodrag Mijo Mijušković, iz ciklusa Piva koje više nema
Miodrag Mijo Mijušković, Bez naziva
Mijušković, Miodrag Mijo, vajar-autodidakt (Nikšić, 1931). Srednju hidrometeorološku školu završio je u Beogradu. Radio je na Cetinju i Titogradu, a zatim u Nikšiću, gdje je bio dugogodišnji direktor Hidrometeorološke službe Crne Gore. Studijski je boravio u Italiji, Francuskoj, Egiptu. Njegovo djelo nastaje u višedecenijskim ciklusima, koji se permanentno nadograđuju i izolovano egzistiraju mimo svih tokova crnogorske savremene umjetnosti, opstajući kao posebna fenomenološko-umjetnička datost. Mijuškovićeva akademija je priroda. Od nje je sve naučio. Ponukan silama prirode, on u njoj interveniše na način da je nanovo konstruiše, integriše u novu pojavnost, kojom potencira arhetip, prvotni nemir prirode, njena slojevita sakupljanja/taloženja i mimoilaženja kroz/u čudnovate strukture materije. Njegova svekolika istraživačka putešestvija nosila su sobom cikluse stvaranja, kojima je nadijevao imena – Boje kamena i boje kanjona Tare, Ostroški ciklus, Kamen u kamenu – Sv. Petka, I kamene lutke imaju dušu, U slavu Milutina Milankovića, Kompozicija – kolaži, u zavisnosti od toposa sa kojeg je poticao materijal za rad/obradu – kamen, drvo, odnosno koncepta koji ga je podstakao na određena promišljanja – Crnom Gorom od Tare i Pive, Cetinja i Ostroga, Spiča i Nehaja, do Subotice, Dalja, Svete zemlje, Egipta itd. U egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje prati zatečenu suštinu kamena, drveta. Prirodnu, kamenu nervaturu prati boja prirode u njemu sačuvana, posebno u ciklusu posvećenom Tari. Mijušković je čuva i potencira jednostavnom formom. Ponekad spaja različite vrste kamena iz različitih djelova svijeta, stvarajući specifične kompozicije/kolaže. To je svojevrsna Mijuškovićeva „darvinovska” priča o „vrstama i porijeklu”. Među najljepše susrete materije pronalazi „zagrljene” kamen i drvo. Minimalno intervenišući u impostaciji tog suodnosa, naglašava njihovu prirodnu sjedinjenost. „Kameni portreti” M. Mijuškovića, animalni i ljudski u isto vrijeme, nose karakter, emociju, stav. U njegovim skulpturama osjeća se dihotomija bića prirode – poroznog, krhkog, nestalno-nestvarnog i jednako prisna čvrstina, snaga, stamena odlučnost, toplo-hladna taktilnost, dramsko-lirska poetičnost. Samostalne izložbe: Cetinje (1964, 2017); Nikšić (1966, 1991); Dubrovnik (1967); Budva, Ulcinj (1969); Rim (1970); Kosta Smeralda, Sicilija (1971); Špajer, Njemačka (1978); Beograd (1974, 1977, 1992, 1997, 2008, 2013); Piva (1976); Titograd/Podgorica (1976, 1992); Pariz (1978, 1980); Klermon Feran, Lion, Nica, Kan, Mulen, Rems, Francuska (1979); Bor (1990); Bar (1992, 2008); Novi Sad (1993); Vrbas, Subotica (1994); Budimpešta (1996); Igalo (2003); Subotica, Sombor, Novi Sad, Kotor (2008); Sutomore (2017). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2010). Član je ULUCG-a od 1968.
A. Miranović