Smail Smajo Karailo, Vladičina bašta, NMCG, Cetinje
Karailo, Smail Smajo, slikar (Cetinje, 15. XII 1940). Završio je Umjetničku školu u Sarajevu i ALU u Beogradu, u klasi prof. Lj. Sokić. Bio je prof. na NF u Nikšiću i na → Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju. Slikar neoromantičarske orijentacije. Prepoznat je po likovnoj dosljednosti, analitičkom pristupu u definisanju svakog detalja na slici i harmoničnim odnosima crvene, žute, zelene i sive, kojima stvara jedinstvene cjeline u kojima dominira jedna boja. Poštujući osnovna načela klasičnog slikarstva – kompozicijske principe, euklidovsku perspektivu, magiju svjetlosnih senzacija, modelaciju forme, opredjeljuje se za neodivizionističku tehniku slikanja – valersko toniranje čistih boja. Navedenim osobenostima formalnog sloja slike postiže optičke iluzije, koje njegovom slikarstvu daju jednu sanjarsku, bajkovitu dimenziju magičnog realizma i metafizičkog slikarstva. Svjetlost kao važan, ako ne i primaran plastički element, fluidno se rasipa prostorom, obavija i umekšava oblike, stvarajući jedinstveni vizuelno-likovni korpus. Motivski se opredijelio za figuralne kompozicije – nadrealne vizije (Narandžasta bašta, Plaža u mom vrtu, Vladičina bašta, 1970), pejzaže satkane od svjetlosti i boja (Pejzaž, 1983; Bare, 1996; Duklja) i mrtve prirode (Polica, 1980–1990). Slikama S. Karaila provijava nostalgična nota, koja animira njegovo sjenovito sjećanje na djetinjstvo. . Na njima otkriva skrivenu ljepotu prirode i tajne svijeta koje se kriju iza vizuelnog privida. Prošlost kao emotivna okosnica i sadašnjost koja se više naslućuje nego percepira oblikuju njegovo djelo koje, u širem kontekstu, pripada lirskom, fantastičnom slikarstvu. Samostalne izložbe: Galerija Grafičkog kolektiva, Beograd (1967, 1972); Moderna galerija, Titograd (1971); Gradska galerija, Ulcinj (1971); → Plavi dvorac, Cetinje (1971), Galerija „Al”, Podgorica (1998). Značajne kolektivne izložbe: Cetinjski likovni salon (1965, 1975, 1978, 1979, 1980, 1991); IV Beogradsko trijenale jugoslovenske likovne umjetnosti, Beograd (1970); „Savremena crnogorska umjetnost”, Rim, Bari; Haselt, Šarlroa, Turne (Belgija); Pariz; Zagreb (1972–1973); SLUJ, Sarajevo (1975); Skoplje (1981); „Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas”, Moskva (1981); „160 djela iz Umjetničkog muzeja Crne Gore”, Beograd (1986/87); „Savremeni cetinjski slikari”, Kostroma (Rusija, 1995) i dr. Od 1965. učestvuje na izložbama ULUS-a, a od 1981. ULUCG-a. Nagrade: Nagrada za mlade Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1965); Velika nagrada ALU iz Fonda Rista i Bete Vukanović, Beograd (1967); Nagrada Oktobarskog salona, Beograd (1974); Nagrada Cetinjskog likovnog salona „13. novembar”, Cetinje (1980); Trinaestojulska nagrada (1986). Odlukom Vlade Crne Gore, dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2012). Njegovo ime uvršteno je u antologijske preglede jugoslovenske umjetnosti XX v. (M. Protić, „Slikarstvo XX v.”, Umetnost na tlu Jugoslavije, 1982).
Literatura i izvori: M. Špadijer, pred. kat. Filo Filipović, Smail Karailo, Umjetnička galerija Crne Gore, Cetinje, 1971; kat. Karailo, Galerija Grafičkog kolektiva, Beograd, 1972; P. Vasić, „Dva različita slikara: Mišković i Karilo”, Umetnički život, treća knjiga, Univerzitet umetnosti, Beograd, 1985, 105–106; O. Radulović, „Smail Karailo”, Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti, Podgorica, 2004, 64–55; M. Lompar, „Smail Karailo”, Crnogorski slikari, Podgorica, 2010; Lj. Zeković, „Smail Karailo: Vladičina bašta”, Umjetnički muzej Crne Gore, Cetinje, 2017.
Lj. Zeković