Ikona Sv. Petra i Pavla, Rim, slikarstvo, anonim (kraj XIII v.). Ikona Sv. Petra i Pavla, koja se čuva u Vatikanskom muzeju u Rimu, smatra se djelom nastalim u Kotoru. Na drvenoj tabli, u nešto više od dvije trećine gornjeg dijela, naslikane su apostolske polufigure odjevene u uobičajene hitone i himatione. Između figura, signiranim ćiriličkim pismom, uz gornju marginu, naslikana je dopojasna figura Hrista koji ih blagosilja. U donjem, užem prostoru nalaze se četiri manje figure – sa strana dva muškarca u kraljevskim odeždama i, u sredini, ispod romaničke arkade sa tordiranim stubovima i lukom, ženska figura koja prima blagoslov od duhovnika visokog crkvenog ranga. Stojeće bočne figure u vizantijskim vladarskim odorama predstavljaju srpske kraljeve Dragutina i Milutina. Na centralnom dijelu donatorske grupe povijena figura ogrnuta maforionom pripada njihovoj majci kraljici Jeleni Anžujskoj – u monaštvu prozvanoj Jelisaveta. Ona se klanja svetitelju čiji izgled – sa svešteničkom kapom i štapom, u pluvijalu sa bijelim palijem – precizno upućuje na rang katoličkog biskupa. Naslikan suprotno od kanona vizantijske ikonografije, ovaj svetitelj, kako se smatra, predstavlja Sv. Nikolu. Ikonografska analiza ikone upućuje na rafinirani spoj vizantijskih obrazaca sa zapadnoevropskim, posebno onih tipičnih za umjetnička iskustva južne Italije u srednjem vijeku. Veće figure apostola sasvim su u duhu pravoslavne tipologije likova, dok je uticaj Zapada uočljiv u segmentu romaničke arhitekture i načinu predstavljanja Sv. Nikole kao katoličkog biskupa. Vrijeme izrade ikone poklonjene Vatikanu smješta se negdje na kraj XIII v. – period nakon stupanja kraljice Jelene u redove monaštva benediktinskog manastira Sv. Nikole u Skadru. Vatikanska ikona – očigledno poklon, u svom vremenu čuvene, donatorke kraljice Jelene Anžujske smatra se jednim od rijetkih sačuvanih primjera štafelajnog slikarstva, koje možemo pripisati kotorskim umjetničkim krugovima.