Morske trave, cvjetnice koje su sekundarno prilagođene na život u vodenoj sredini. Naziv morske trave definisala je Agnes Roberton Arber 1920. godine i to za biljke koje zadovoljavaju sljedeće uslove: a) da rastu u morskoj vodi (obligatni halofiti), b) da su potpuno potopljene u vodi (submerzne), c) da su ukorijenjene dovoljno jako da se odupiru uticaju plime i d) da moraju završiti životni ciklus u submerznim uslovima (hidrofilna polinacija). Biocenoze morskih trava iako imaju relativno malu produkciju biomase u poređenju sa kopnenim ekosistemima, znatno su bogatije po biomasi i po diverzitetu u poređenju sa planktonskim biocenozama. Osim toga, imaju nezamjenljivu ulogu u obogaćivanju kiseonikom pridnenih ili najdubljih slojeva vode, učvršćivanju sedimenta i stvaranju biocenoza pogodnih za stanovanje, ishranu i razmnožavanje mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Najtipičnija biocenoza morskih trava u Sredozemlju, pa i kod nas je naselje morske trave → Posidonia oceanica (L.) Delile. O važnosti ove biljke i poštovanju koje joj se poklanjalo, djelimično govori i činjenica da je rod kojem pripada dobio naziv prema Posejdonu, bogu mora kod starih Grka. Ova vrsta može naseljavati morsko dno, kod nas do oko 30 m dubine. Vrsta morske trave koja je prati u plićim vodama, na dubinama od 1 m do oko 10 m, jeste → Cymodocea nodosa (Ucria) Ascherson. Naziv ovog roda potiče od imena nereide Cymodocee, koja je po grčkoj mitologiji pratilac boga Posejdona. Slična po građi, i prisutna u manjim zajednicama, u plićim vodama Bokokotorskog zaliva, jeste vrsta → Zostera noltei Hornemann, dok je Zostera marina Linnaeus skoro iščezla. Sve ove morske trave na globalnom nivou su u regresiji, a tako je i na Crnogorskom primorju, prije svega zbog ispuštanja otpadnih voda, nasipanja plaža, izgradnje nove infrastrukture na obali, sidrenja i drugih antropogenih faktora. Upravo zbog toga sve ove vrste su zaštićene, kako po domaćoj tako i po međunarodnoj legislativi.