Rosmarinus officinalis L.
Rosmarinus officinalis L.
Rosmarinus officinalis L. (fam. Labiatae), ruzmarin, ružmarin, vječnozeleni, aromatični, granati grm, sa poleglim i uzdižućim granama, koje su gusto pokrivene uskim, kožastim listovima, tamnozelenog lica i svijetlosivog naličja. Cvjetovi su dvousnati, plavolila, sa dva prašnika, koja skupa sa vratom tučka, vire vani. Plod je merikarpijum, koji se raspada na 4 oraščice. Uglavnom cvjeta dva puta tokom godine, s proljeća i na jesen, i omiljena je pčelinja paša. Ova tipična mediteranska vrsta preferira osunčana i kamenita staništa i često se gaji. Njeni listovi su jedan od najpopularnijih začina mediteranske kuhinje, ali i sastojak ljekovitih preparata. Sirovina su za izolovanje etarskog ulja, koje se osim u liječenju mnogo koristi u parfimerijskoj i kozmetičkoj industriji.
Lit.: Josef Rohlena, Conspectus Florae Montenegrinae, Praha, Preslia, 20–21, 1942, str. 287. Jovan Tucakov, Lečenje biljem, Beograd, Rad, 1984, str. 581. Ljubiša Grlić, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb, August Cesarec, 1990, str. 263–264. Veroljub Umeljić, U svetu cveća i pčela: Atlas medonosnog bilja, Kragujevac, Veroljub Umeljić, 2003, str. 84. Čedomil Šilić, Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine, Čitluk, Masna Luka, Matica hrvatska i Franjevačka kuća, 2005, str. 452–453. Radiša Jančić & Danilo Stojanović, Ekonomska botanika, Beograd, Zavod za udžbenike Beograd, 2008, str. 242. Vukić Pulević, Građa za fitonimiju Crne Gore, Cetinje, Podgorica, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, JU Narodna biblioteka „Radosav Ljumović”, 2021, str. 336.
D. Stešević