Botanički rječnici, popisivanje, opis i tumačenje narodnih naziva biljaka. Kako u Crnoj Gori nije postojala bilo kakva literatura o izvornoj narodnoj nomenklaturi biljaka, to su u aktivnoj upotrebi bili botanički rječnici iz drugih centara štokavskog jezičkog područja, bazirani na obavezujućem standardu bivšeg srpskohrvatskog jezika, koji je u svim elementima isključivao svaku individualnost crnogorskog jezika, počev od naziva do njegove strukture. Na takvim osnovama koncipiran je i Botanički rečnik autora Dragutina Simonovića, objavljen 1959. u izdanju Srpske akademije nauka i umetnosti, neposredno nakon Novosadskog jezičkog dogovora (1954). Simonović je imena biljaka rangirao na bazi njihove najveće rasprostranjenosti i „stepena upotrebe” na čitavom štokavskom području, isticanjem masnim slogom onoga što je standardno i književno, a svi ostali nazivi sugestivno se nameću kao dijalektizmi i provincijalizmi. Tako se nijedan od navedenih primjera odštampanih masnim slogom (dren, leska, dinja, lubenica, ivanjsko cveće, provaljen koren, kukurek, kesten, vragolić, dud, granica, medunac, žalfija, kadulja, mlečika, beli bor, detelina i drugo) po obliku ili, pak, po značenju uopšte ne upotrebljava u Crnoj Gori. Inače, prve izvorne podatke za oko 200 fitonima iz Crne Gore publikovao je Vuk Stefanović Karadžić 1852. u Srpskom rječniku. Bohuslav Šulek objavio je 1879. u Zagrebu Jugoslavenski imenik bilja u kojem su narodna imena biljaka iz Crne Gore preuzeta iz Karadžićevog Rječnika. Nedavno su u Hrvatskoj i Srbiji objavljena još dva rječnika: Stanislav Gilić, Rječnik bilja – građa za hrvatsku fitonimiju (2004) i Radomir Konjević & Budislav Tatić, Rečnik naziva biljaka (2006). U najnovije vrijeme, u veoma teškim uslovima, u Crnoj Gori učinjen je zakašnjeli pokušaj da se sakupi i spasi od zaborava makar nešto od narodnih naziva biljaka i objavi rukopis Građa za fitonimiju Crne Gore (autor Vukić Pulević).