Zavod za slijepu djecu i omladinu u Risnu, zadužbina Ljubatović (od 1950)
Osnovna škola u Domu slijepih, Risan, prva ustanova za specijalno vaspitanje, školsko obrazovanje i rehabilitaciju slijepe djece i omladine u Crnog Gori. Osnovana je 1947. otvaranjem Doma za slijepe u Perastu – na osnovu odluke Ministarstva narodnog zdravlja i socijalnog staranja NR Crne Gore. Nastava se odvijala od šk. 1948/49. godine (prvi razred i niži analfabetski tečaj za odrasle). Prve godine primljeno je 100 štićenika, a prvi upravnik ustanove bio je tiflopedagog → Milisav Došljak. Nakon toga spojena je sa Domom i školom za gluvonijemu djecu u Kotoru, ali već od naredne školske godine ponovo je djelovala samostalno. Godine 1949. uvodi se pripremni razred za djecu koja nisu dorasla za praćenje nastave. Nastavna sredstva, pomagala i mobilijar za školu donirao je Dom slepih iz Zemuna. Povećanjem broja učenika/štićenika otvaraju se nova odjeljenja, a uz školske radionice organizuju se i radionice za odrasla slijepa lica, pa je Dom 1950. preseljen u Risan (zadužbina Ljubatović). Školske 1950/51. god. otvoreno je muzičko odjeljenje. Školske 1953/54. god. uvedena je predmetna nastava, formiran je peti razred i škola je postala osmogodišnja osnovna škola za slijepe. Učenici su bili različite starosne dobi i različitog stepena stečenog obrazovanja, tako da je već šk. 1954/55. god. sedam učenika završilo osmi razred. Godine 1955. škola je prerasla u Zavod za slijepu djecu i omladinu (→ Resursni centar za djecu i mlade „Podgorica”, Podgorica). U Zavodu su se organizovali tečajevi za opismenjavanje i obrazovanje slijepih u Crnoj Gori. U Domu/Zavodu organizovane su i radionice za različite zanate, pa je ustanova imala obrazovnu i proizvodnu komponentu – školovala je i zanatlije. Postepeno su se upisivali i slabovidi učenici, a starosna struktura se prilagođavala osmogodišnjem školovanju. Prve tri godine u nastavi su bili angažovani jedan nastavnik i jedan tiflopedagog. Nakon što je Zavod preseljen u Risan, za rad sa učenicima angažovani su bili i nastavnici iz škole u Risnu. Od šk. 1957/58. god. povećavao se broj defektologa. Početkom 1966. Zavod je pripojen Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidnih lica u Titogradu.
Literatura i izvori: Prosvetni glasnik, god. LI, Beograd, 1935; Raskidamo okove tame, zbornik radova u čast Kongresa, II Kongres Saveza slijepih Jugoslavije, Beograd, 1952; M. Miketić, „Organizacija slijepih Crne Gore u prvim godinama”, Naši putevi, Titograd, 1962; M. Došljak, „Obrazovanje slijepih: Razvitak i uloga Brajeva pisma”, Naši putevi, Titograd, 1962; G. Stanković, M. Došljak, „Naši veliki uspjesi: Razvitak školstva za slijepe u Crnoj Gori”, Naši putevi, Titograd, 1962; Razvojni put specijalnog vaspitanja i obrazovanja u Crnoj Gori 1946–1997, Podgorica, 1997; Školovanje i profesionalna rehabilitacija invalidne djece i omladine u Crnoj Gori (pedeset godina pedagoškog i humanog rada), Podgorica, 1998; Č. Veljić, Zaštita i tretman osoba sa invalidnošću u Crnoj Gori, doktorska disertacija, Beograd, 2004; Č, Veljić, V. Simović, Sto deset godina socijalne zaštite u Crnoj Gori, Podgorica, 2011; Z. Bošković, Pobjeđuju tamu i tišinu – 65 godina Resursnog centra za djecu i mlade „Podgorica”, Podgorica, 2013; N. Perošević, „Obrazovanje i vaspitanje djece sa invalidnošću u Crnoj Gori 1945–1955”, Vaspitanje i obrazovanje, br. 4, Podgorica, 2014; V. Marković, Razvoj početne nastave solfeđa u radu sa slepom i slabovidom decom, doktorska disertacija, Beograd, 2014; Ž. Darmanović, „Istorijat specijalnog školstva u Crnoj Gori – Stvaranje uslova da se osobe sa smetnjama u razvoju socijalizuju i osposobe za rad”, Prosvijetni rad, Podgorica, 2016; ASCG (Arhiv Srbije i Crne Gore, danas Arhiv Jugoslavije), fond 317 – Savet za nauku i kulturu Vlade FNRJ.
S. Pejović