Osnovna škola „Branko Brinić”, Radovići, Tivat, javna ustanova za obavljanje djelatnosti osnovnog obrazovanja koja nastavlja tradiciju škole iz 1812. godine. Jedna je od prvih škola na području Boke u kojoj se nastava izvodila na narodnom jeziku. Prema nekim izvorima radila je 1776. kao privatna škola u crkvenoj kući. Osnovao ju je jermonah Nektarije Milinović iz Morinja. Radila je do pada Mletačke republike 1797, a prema nekim izvorima škola je radila i za vrijeme ruske i francuske vlasti i nije prekidala rad osim šk. 1813/14. godine. Austrijanci 1830. zatvaraju škole na narodnom jeziku u Krtolama i Luštici i otvaraju škole na italijanskom jeziku u većim mjestima. Škola je radila zaključno sa šk. 1846/47. god., a naredne školske godine nastava se izvodila u narodnoj (privatnoj) školi. Sve do 1872. bila je privatna škola, koju su izdržavali pojedini imućni roditelji. Školska 1870/71. god. posljednja je godina kada je škola u Krtolama radila kao privatna. Naredna godina bila je prelazna jer se radilo prema ranijem programu, a od 1872. škola prelazi u nadležnost Okružnog načelstva u Kotoru i postaje državna škola sa učiteljem Lazom Kostićem. Učitelj Kostić inicira izgradnju nove školske zgrade, koja počinje 1874, a škola se svečano otvara 1877. godine. Školu su do šk. 1891/92. god. pohađali isključivo dječaci, a te školske godine upisane su i djevojčice i to u jednakom broju sa dječacima (po 14 dječaka i djevojčica). Početkom XX vijeka škola nosi naziv – Pučka jednorazredna škola u Radovićima, što ukazuje na to da su škola u Radovićima i škola u Krtolama jedna škola. Prve dvije godine Prvog svjetskog rata škola je radila u crkvenoj kući u Gornjim Krašićima sa zvaničnom adresom – Škola Radovići. Školske 1916/17. god. vraća se u svoje prostorije pod nazivom – Dvorazredna pučka škola u Radovićima. Krajem treće decenije XX vijeka imala je dva odjeljenja (treće je bilo u Đuraševićima), u kojima je bilo raspoređeno šest razreda. Tokom italijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, škola je bila osnovna (iz nje se mogla nastaviti srednja škola) sa nastavom na italijanskom jeziku. Nakon pada Italije nije radila. Nastavlja sa radom 1945. sa statusom samostalne četvororazredne škole. U poslijeratnom periodu nastava se izvodila u privatnim kućama do 1952, kada su rekonstruisane školske prostorije. U septembru 1961. prerasta u šestorazrednu, a 1962. u osmorazrednu školu. Od 1961. škola nosi sadašnji naziv – ime Branka Brinića, svršenog đaka Mornaričko-zanatske škole u Tivtu, koji je strijeljan sa → Dragom Milovićem i još nekoliko antifašista 1943. godine. Nakon razornog zemljotresa 1979, škola je dobila novi montažni objekat (1980), u kojem je radila više decenija. Zajedno sa školom iz Tivta 1984. objedinjena je u jednu radnu organizaciju pod nazivom – OŠ „Drago Milović i Branko Brinić”, sa sjedištem u Tivtu, da bi do njihovog razdvajanja došlo 1996. godine. U oktobru 2023. počela je izgradnja nove školske zgrade. U školi se po devetogodišnjem programu radi od šk. 2005/06. godine. Školske 2023/24. god. škola je imala150 učenika.

Škola u Đuraševićima postoji od 1936, kada je počela da radi kao područno odjeljenje krtolske škole za mlađe razrede. Neposredno prije Drugog svjetskog rata imala je jedno odjeljenje sa šest razreda – za sela Đuraševići i Bogišići. Prve tri godine Drugog svjetskog rata škola je radila kao seoska škola: nastava za pola predmeta izvodila se na maternjem jeziku, ali se više vodilo računa o praktičnom radu. Prekinula je rad nakon kapitulacije Italije, a 1945. nastavila – kao šestorazredna škola pod nazivom Narodna osnovna škola Đuraševići. Od šk. 1946/47. god. škola je četvororazredna i radila je do zemljotresa 1979. godine.

Literatura i izvori: M. Zloković, „Kultura i prosvjeta u Tivatskoj opštini”, Tivat, monografija, Beograd, 1983; V. Kostić, Najstarija narodna škola u Crnoj Gori, Beograd, 1997; D. Ivanović, „Duga prosvjetiteljska tradicija”, Prosvjetni rad, br. 7/8, Podgorica, 1999; M. Starovlah, Istorija školstva u Crnoj Gori, Podgorica, 2007; R. Damjanović, Leksikon institucija crnogorske prosvjete, Podgorica, 2019; MPNI, dokumentacija.

M. Vušurović