Prosvjetna djelatnost u benediktinskim manastirima, kulturne i vjerske aktivnosti u cilju širenja pismenosti kod Slovena, koje je sprovodio monaški red benediktinaca. Benediktinski red je najstariji organizovani crkveni red na Zapadu, a njegova uloga je presudna u evangelizaciji, kulturi i istoriji Evrope. Osnovao ga je Sv. Benedikt iz Nursije (Italija). Benedikt je rođen oko 480. u plemićkoj porodici u Nursiji. Kao mladić završio je retoriku i pravo u Rimu. Privučen asketskim idealom, povukao se iz svjetovnog života i nekoliko godina proveo je kao pustinjak. Ključni trenutak u istoriji benediktinskog reda jeste osnivanje Manastira u Montekasinu oko 529. godine. U blizini je nastao i ženski benediktinski manastir pod vođstvom Benediktove sestre Sv. Skolastike. Kako bi uobličio i organizovao život u Manastiru, Sv. Benedikt je napisao svoje čuveno Pravilo (Regula). Izvorno je bilo namijenjeno samo zajednici u Montekasinu, a od VIII vijeka Pravilo prihvataju i druge zajednice po Italiji i kasnije po čitavoj Evropi. Najčešće se Pravilo sažima u latinski moto: Ora et labora – moli i radi, kojemu se dodaje: et lege – i čitaj. Pravilo je podijeljeno na Prolog i 73 poglavlja, a karakterišu ga ravnoteža, mudrost, praktičnost i regulacija manastirskog života u svim aspektima. U benediktinskom manastiru boravile su tri kategorije stanovnika: oblati, novaci i monasi. Oblati su bili dječaci koje su roditelji povjerili manastiru na učenje i obrazovanje: nakon školovanja mogli su nastaviti život u manastiru. Novaci su odrasli muškarci koji su privučeni manastirskim životom u njemu provodili period probe ili kušnje. Monasi su članovi reda koji su dali zavjete pred cijelom zajednicom, a o tome su morali priložiti i pismenu izjavu. Prilikom zavjetovanja monah se odricao svojih materijalnih dobara – ili ih je dijelio siromasima ili ih je davao samostanu u kojem je ostajao do kraja života. Kako se besposlica smatrala jednim od glavnih neprijatelja duše, uz zajedničku i privatnu molitvu, prema Pravilu, trebalo je da se smjenjuju intelektualni i duhovni rad. Benedikt je od svojih monaha tražio da znaju čitati kako bi bolje razumjeli i Bibliju, a znanje je trebalo dopuniti i drugim izvorima. Znanja koja su se sticala u manastirskoj školi nisu bila isključivo duhovna ili filozofska – bila su i praktična: razni zanati, medicina, likovna umjetnost, zlatarstvo, kiparstvo, arhitektura i muzika, agrikultura pomno su se razvijali u manastirima i prenošeni su u životnu sredinu društva u kojem su djelovali. U manastirima se učio latinski jezik, koji je bio nužan za liturgiju, ali generalno i za korišćenje literature toga vremena. Obrazovanje u manastirima trebalo je da se omogući samo kandidatima za monaštvo. Benediktinci su u našim krajevima, nakon misija Ćirila i Metodija, njegovali i liturgiju na narodnom jeziku. Benediktinci su doprinijeli i očuvanju i prenošenju klasične grčko-rimske misli odnosno kulture. Do pronalaska štamparske prese sa pokretnim karakterima, knjige su se prepisivale ručno u skriptorijima. Benediktincima je čitanje bilo dužnost: čitalo se prilikom zajedničke molitve, čitalo se za vrijeme zajedničkih obroka, a svaki monah morao se i samostalno baviti čitanjem kada je to bilo propisano (mogao je koristiti i vrijeme odmora pod uslovom da nikoga ne ometa). Svaka veća opatija i svaki veći manastir imali su biblioteku, arhiv, skriptorij i radionice za izradu umjetničkih predmeta i drugih potrepština. U skriptoriju su posebno obučeni monasi minuciozno izrađivali knjige – „kodekse”. Knjige su bile rijetke i vrlo skupe. Za njihovu izradu bile su potrebne kvalitetne životinjske kože (kako bi se napravio pergament – što je predstavljalo velik trošak) i tinte, a bio je potreban i pisarski pribor, koji su monasi sami izrađivali. U izradi jednog „kodeksa” učestvovalo je više monaha, svaki sa svojim zaduženjima: od pripreme samog materijala za pisanje, do unošenja teksta. Posebnu odgovornost imao je sâm pisar – on je tekst morao prepisati čitko i uz što manji broj grešaka; materijal je bio skupocjen i nije se dozvoljavalo razbacivanje. Osim teksta, rukopisne knjige, posebno svečanijeg, liturgijskog karaktera, sadrže ukrase i slike – minijature, za čiju su izradu korišćene živopisne boje i zlato. Monasi su stvarali knjige za svoje vlastite potrebe: liturgiju, duhovno štivo, studije, ali i za potrebe drugih zajednica i pojedinaca po narudžbi. Knjige nastale u skriptoriju žanrovski su različite: od Biblije, brevijara, lekcionara, obrednika, misala, molitvenika i drugih liturgijskih knjiga, do knjiga filozofskih, teoloških i moralnih sadržaja; ljetopisa, životopisa svetaca, propovjednih priručnika, pravnih knjiga, djela klasičnih i rimskih pisaca, prevoda. Benediktinci su na jugu Italije razvili i poseban tip pisma – beneventanu, koja je bila u upotrebi i u našim krajevima, gdje se koristila do XIV vijeka. Na širem području Dalmacije, osim latinskim i grčkim jezikom, u manastirima se pisalo i slovenskim jezikom, pa su korišćene glagoljica i ćirilica. Crnogorsko primorje od Boke kotorske do Bojane obilovalo je benediktinskim manastirima i opatijama. Vrijedno je spomenuti Sv. Petra u Bijeloj, Sv. Petra u Bogdašićima, Opatiju Sv. Jurja kod Perasta, Sv. Mihovila Kotorskog, Sv. Petra na Šuranju, Sv. Mihovila Prevlačkog (Miholjska Prevlaka kod Tivta), Sv. Mariju Budvansku, Ratačku opatiju, Sv. Nikolu na Bojani, Sv. Srđa i Baha... Dva najstarija cjelovita rukopisna „kodeksa” vezana za naše područje knjige, nastala su u Kotoru i bila su prilagođena kotorskim potrebama: Lekcionar i Pontifikal Kotorske biskupije iz 1166. godine, sa najstarijim primjerom muzičke notacije, i Kotorski misal Svetog Jakova od Lođe (kraj XII i početak XIII vijeka). U svom dugom postojanju benediktinski red iznjedrio je brojne velikane koji su ostavili neizbrisiv trag u evropskoj istoriji: misionare, duhovnike, pisce ljetopisa, diplomate, savjetnike vladara, prevodioce, pjesnike, kompozitore, graditelje, kaligrafe. Među njima su i nadbiskup dukljanski i barski Grgur (umro 1195), monah Grgur iz Opatije Sv. Jurja kod Perasta (XII), Mavro Orbini (umro 1611), pisac Kraljevstva Slavena – djela u kojem je preveo na italijanski Ljetopis popa Dukljanina, opat Timotej Cizila (Kotor, druga polovina XVI vijeka – Kotor, prva polovina XVII vijeka), autor spisa Bove d'oro (Zlatno govedo).